Ovih je dana na Mreži TV izašao razgovor u sklopu emisije One nastupaju tijekom kojeg smo voditeljica Mladenka Šarić, izdavačica Jasminka Bedeković i ja razgovarale o životu tijekom korone i koliko se on za nas promijenio. Svi koji me prate na društvenim mrežama mogli su vidjeti da sam koronu preboljela krajem prošle godine, a na svojim sam kanalima, kao i u samoj emisiji, natuknula da me ipak nešto više mučio drugi zdravstveni problem kojeg sam postala svjesna u doba kada mi se cijeli svijet raspadao.

Danas sam konačno odlučila podijeliti svoju priču. Ne zato što želim dobiti lajkove ili ohrabrujuće komentare. Ne zato jer mi je to posebno drago i simpatično; riječ je o duboko osobnom problemu o kojem će sada moći čitati ne samo ljudi koji me znaju i koji su mi bliski, nego i moji poslovni suradnici, susjedi, tete u dućanu i ljudi koji me uopće ne poznaju. No smatram da ga moram napisati i podijeliti upravo na ovaj dan. Dan žena. Zbog žena. Svih onih žena koje će se, kao i ja, naći u istom problemu i osjećati kako će se raspuknuti od tuge, neznanja i zabrinutosti. I zbog svih onih žena koje će pročitati ovaj tekst i odlučiti da se to neće dogoditi njima. A uz pravilnu brigu o sebi i svom tijelu moguće da im to i uspije.

Primite moje isprike unaprijed – ovaj će tekst biti iznimno dugačak. Slobodno preskočite uvodni dio ako vas ne zanima i prijeđite odmah na dijagnozu – možete je pronaći prema podnaslovu koji ću staviti u dijelu priče kada sam istu konačno i dobila. A za sve one zalutale knjiške moljce mala napomena – ovo nije tekst o knjigama i pisanju.

Kako je sve počelo

Kako bih ispričala cijelu priču ispočetka do kraja, nadam se da mi nećete zamjeriti što ću se vratiti nekoliko godina unazad. Točnije, na 2016., koja je za ovu priču bitna iz dva razloga. Prvi – konačno sam dobila malo ozbiljniji i odgovorniji posao zbog kojeg ću otad nadalje imati nešto manje vremena u životu. Drugi – bila je to posljednja godina kada sam obavila ginekološki pregled, sve do 2020. No vratimo se zasad na prvi dio.

2016. dobila sam posao u cijenjenoj PR agenciji. Pozicija je bila početnička, ali po prvi put u životu imala sam dojam da radim ono za što sam studirala. Malo PR-a, malo društvenih mreža. Malo lakši klijenti, poput tvrtke koja se bavila rasvjetnim tijelima, do onih težih; prehrambenog lanca u najvećoj krizi od svog postojanja, kandidata za gradonačelnika, vodeće konzultantske firme itd. Koliko god mi je na poslovnom planu krenulo na bolje, toliko sam samu sebe na privatnom planu počela zanemarivati. Ulazila sam u tridesete. Dobila sam koju kilu. Granica između privatnog i poslovnog vremena prestala je postojati u trenutku kada sam preuzela društvene mreže raznih klijenata, a upiti i komentari na koje je trebalo odmah odgovoriti stizali su od 0-24. Po prvi put u životu spoznala sam što znači rad u agenciji, koji se zaista razlikovao od bilo koje druge firme u kojoj sam dotad radila. Rokovi su bili stresni. I neiscrpni. Izdržala sam točno godinu dana, a taman u vrijeme kada sam se lagano počela psihički raspadati zbog jednog kompliciranog klijenta dobila sam ponudu za bolju poziciju na poslu toliko bliskom meni. Onom na kojem radim i danas. Nisam dugo razmišljala i prešla sam u Hoću knjigu.

Sljedeće dvije godine, koliko god nisu bile u agenciji, nisu bile ništa lakše. Moja je pozicija bila puno odgovornija i bila sam (i ostala) jedina u svom odjelu. To znači da ako bih otišla na bolovanje, godišnji ili nešto treće nitko me drugi nije mogao mijenjati. Privatno i poslovno vrijeme ostalo je spojeno, iako sam si za isto najviše sama kriva. Kada voliš raditi svoj posao takve ti granice postaju manje bitne. Već u prvom mjesecu mog rada čekalo me otvorenje najveće knjižare u Hrvatskoj, a nakon toga nije postalo ništa lakše. Privatno sam, pak, imala najzahtjevniji period u svom životu. 2018. kupili smo i preselili se u svoj prvi stan i samo dva mjeseca nakon organizirali naše vjenčanje. U pauzama, za koje se zaista ne sjećam kako sam ih našla, pisala sam svoj roman koji ću objaviti u 2019. Našla sam vremena za sebi bitne stvari. Samo što nisam uspjela prepoznati druge bitne stvari za koje sam trebala naći vremena.

Moje su menstruacije oduvijek bile pomalo neredovite i hirovite, ali tada mi se po prvi put dogodilo da sam dva puta morala izostati s posla od bolova koje ne bih poželjela niti najgorem neprijatelju. Živo se sjećam kako sam se nakon nervoznog koračanja po WC-u sklupčala na podu ne znajući hoću li povraćati, onesvijestiti se ili nešto treće. Popila sam tabletu protiv bolova koja nije pomogla, a potom i neku za kičmu koju mi je kolegica dala te otišla doma, pokušavajući ne povraćati u autu. Mislila sam si kako bi stvarno bio red da odem ginekologu jer sam inače išla svake godine na redovne preglede. Ali, kako to obično biva, kada su nestali bolovi, nestala je i moja briga. Zaokupile su me moje obaveze i ginekolog je postao sporedan.

Ponovilo se to još nekoliko puta; oštri bolovi u jajnicima pa tu i tamo koji preskočeni ciklus… Ali ja nisam otišla kod ginekologa sve do 2020. godine. Nekakvo neobično krvarenje sasvim izvan ciklusa konačno je presjeklo sve moje izlike. Ginekolog me uspio primiti odmah, bez obzira na pandemiju, umirio me i napravio PAPA test, rekavši mi da se takva izvanredna krvarenja znaju dogoditi i da vjerojatno nemam razloga za brigu.

Bile su to dobre vijesti jer razloga za brigu tada sam imala i previše. Moj stric, najstariji brat mog tate, tih je dana završio u bolnici. Moje krvarenje tada se činilo sasvim nebitno u usporedbi s tim vijestima. Prva je prognoza bila rak gušterače, a ja nisam mogla ne guglati što je to točno značilo. Prestravila sam se pročitanim. Nisam bila strašno bliska sa stricem, ponajviše zato jer je otkad pamtim živio u mjestu u kojem veći dio moje obitelji ljetuje, ali posljednjih smo se godina češće viđali, a uvijek sam na njega mogla računati kada mi je trebalo nešto pomoći kada sam bila na moru. Time je postao ono najbliže očinskoj figuri što sam mogla imati nakon smrti mog tate. Netko na koga se mogu osloniti kad god bih imala neki tehnički problem. Stric je godinama radio u Končaru i znao je popraviti ili namjestiti baš sve.

Bilo mi je drago, stoga, koji dan kasnije čuti da u pitanju nije rak gušterače nego rak jetre. Od svih mojih opsesivnih gledanja Dr. Housea ili pak Scrubsa negdje mi je u glavi ostalo da se jetra sama regenerira pa kada joj ukloniš jedan komad ona ga može nadomjestiti, ili tako nešto. Strica su pustili iz bolnice, baka ga je otišla vidjeti i imala sam malu nadu da stvari idu nabolje.

Ispalo je, ipak, da sam bila u krivu. Liječnici su nas upozorili da je stanje dosta loše i da stric ima samo nekoliko mjeseci života. Bila sam očajna. Sjetila sam se našeg zadnjeg susreta. Saša i ja bili smo na moru na našoj terasi, stric je bio u prolazu i ja sam zamolila Sašu da mu ode reći da ga neću doći pozdraviti jer nisam bila dobro; naš je godišnji te 2020. bio obilježen visokom temperaturom, želučanim tegobama i prvim testiranjem na covid. Stricu sam odmahnula rukom, ne znajući da ću si koji mjesec nakon toga psovati u bradu jer nisam bila sposobna dići se i sama ga pozdraviti.

Stric je bio doma samo koji dan, a onda je ponovno završio u bolnici. Nisam dvojila ni trena nego sam sjela s mamom i bratom u auto i zapičila za Pulu. Bilo je vrlo upitno hoćemo li ga uopće moći vidjeti zbog svih mjera vezanih uz korona virus, ali nekako su nam se uspjeli smilovati i brat i ja dobili smo čak pola sata sa stricem. Zadnjih pola sata. Znali smo to čim smo izašli iz njegove sobe, iako je bio jako dobro kada smo ga vidjeli. Izrekli smo si posljednje šale, a onda smo zatvorili vrata i počeli plakati na putu do lifta. Naša mama nije bila te sreće; nisu je pustili idući dan te se sa stricem uspjela čuti samo preko telefona.

Nekoliko tjedana kasnije sve je bilo gotovo. Stričeva borba trajala je svega dva mjeseca i bilo je to jedino što nas je u tom trenu tješilo – nije dugo patio. No nas je, osim sprovoda i posljednjeg oproštaja od strica, čekala još jedna teška zadaća. Vijesti je trebalo priopćiti baki.

Ujutro smo se skupili kod nje i rekli joj što se dogodilo. Baka od šoka nije mogla pričati. Nitko od nas nije. Iako nemam djece, znam da je za roditelja najgora stvar koja ti se u životu može dogoditi da sahraniš svoje dijete. A njoj je to bilo drugo koje je nadživjela.

Kada se malo smirila, progutala sam knedlu i otišla na posao. Uspjela sam doći malo k sebi i radila sam možda punih pola sata kada sam vidjela da me zove ginekolog. Srce mi se spustilo u pete – otkad posjećujem ginekologa, nikad mi se nije dogodilo da me zvao. To je moglo značiti samo jedno.

„PAPA Vam nije uredan. Dođite čim prije.“

Ne sjećam se uopće što mi je rekao. Raspala sam se u ordinaciji već na ‘dobar dan’. Ginekolog me svim snagama pokušavao smiriti, a ja sam plakala, pokušavajući mu dati do znanja da sam jučer imala smrtni slučaj i da nisam psihički spremna čuti išta što mi je imao za reći. Sestra me na izlasku iz ordinacije zagrlila i rekla da će sve biti u redu. A ja jedino što sam vidjela bio je nalaz na kojem nisam razumjela ama baš ništa i uputnica na kojoj su se nalazile riječi za koje se nadaš da ih nikad u životu nećeš pročitati. Ginekološka onkologija.

Nazvala sam Anu, prijateljicu doktoricu, u nadi da će mi moći reći nešto više. U glasu sam joj osjetila zabrinutost. Nije me pokušavala smiriti lažnim nadama nego se bacila na posao i rekla gdje da se naručim i da ćemo biti pametnije kada odem tamo na pregled. Znala sam samo da možda može biti sve ok, ali i da može biti strašno loše. Sve sam to trebala progutati u sebi jer mojoj obitelji nije trebao još jedan razlog za brigu. Od uzrujavanja sam dobila temperaturu pa nisam znala hoću li moći uopće ići na sprovod jer zadnje što nam je falilo bila je korona. Moj test je bio negativan, a mi smo se uputili u Istru na posljednji ispraćaj mog strica. Tijekom vožnje zvala me Ana kako bi me pitala mogu li tada već doći na pregled kod doktora, ne znajući da sam na putu. Koliko god sam joj bila zahvalna, toliko se moja briga produbila. Ana, koja je poznata po tome da je racionalna i da je ne vode emocije i strah, mi ne bi uspjela dogovoriti pregled u roku od dva dana ako je mislila da je sa mnom sve u redu, no već na pola puta do Peroja nisam imala izbora. Noć prije sprovoda nisam mogla spavati od tjeskobe. Iako nisam znala točno što se događa, znala sam što znači kada te šalju na ginekološku onkologiju. Po prvi put u životu bojala sam se za vlastiti život. Naime, uvijek sam mislila da bih lakše podnijela vlastitu smrt nego ponovno smrt nekog od mojih bližnjih.

Pa ipak, te sam noći plakala nad mogućom vlastitom sudbinom. Ali nisam mogla previše očajavati jer sam sutradan bila određena za čitanje oproštajnog teksta. Ne znam kako sam uspjela skupiti hrabrosti i ostaviti sve brige i tugu sa strane. Bio je sunčan dan, ptice su pjevale, osjećao se miris soli u zraku i to je bilo ono što me, na koncu, utješilo. Stric je odabrao predivan dan i predivno mjesto da nas sve okupi da mu kažemo posljednje zbogom.

Kada smo se vratili u Zagreb pojavio se novi problem. Baka je izgubila svaku volju za životom. Nije htjela razgovarati s nama, nije htjela jesti. Dolazim iz velike (šire) obitelji, stoga je svaki dan netko bio kod nje. Ponekad smo bili u grupi, ponekad sami. Svaki dan smo joj nosili nešto za jesti; svaki dan nas je psovala i tjerala od sebe. Ja sam, uz posao, imala naravno i svoju brigu. Pregled mi je bio dogovoren, ali samo koji dan prije doktor je morao otkazati zbog samoizolacije. Morala sam čekati još duga dva tjedna, ne znajući što se sa mnom točno događa. A kao da sve to nije bilo dosta dogodilo se i ono najgore. Teta je dobila temperaturu i završila na hitnoj. Idućeg su dana potvrđeni naši strahovi. Korona se uvukla u našu obitelj.

Jedan po jedan padali smo na testovima kao kruške. Mislim da je sveukupni broj zaraženih dostigao deset. Ja sam nekoliko dana imala temperaturu i tješila se da je samo od stresa. Nisam imala nikakve simptome tipične za koronu. Leđa su me užasno boljela, ali bila sam uvjerena da je to od toga što mi Cecilije uporno spava pod nogama. Kosa mi je ispadala već neko vrijeme. Nisam si htjela priznati istinu. Ne zato što me bilo strah korone. Nego zato što mi je termin kod ginekologa bio samo za koji dan.

Na dan kad sam napravila test, koji je naravno bio pozitivan, i otkazala termin po treći put moja baka završila je u bolnici. Iako živi samo koju minutu od mene, nisam smjela izaći iz kuće kako bih je otišla pozdraviti. Koju sekundu nakon što sam saznala da je baka na putu prema Zaraznoj, Saši su javili da mu je od infarkta umro kolega s posla u 33. godini. Nisam više mogla disati. Imala sam osjećaj da se svijet oko mene ruši.

Ne znam kako sam psihički preživjela dane ispred sebe. Nisam znala hoću li umrijeti od korone ili pak od drugog uzroka, za koji još nisam točno znala što je. Vijest sa Sašinim prijateljem vrlo me grubo podsjetila na vlastite probleme sa srcem i činjenicu da su mi i tata i djed umrli od infarkta. A tu je još bila i baka. Koju nismo mogli nazvati i posjetiti. Koja ionako nije htjela živjeti ni prije odlaska u bolnicu. Bilo je teško očekivati da će se izvući ako to ni sama nije htjela.

Dan po dan uspjela sam se riješiti korone i otići na pregled. Posrednim putem saznala sam da su ginekologa moji nalazi začudili te da nisu tipični za osobu mojih godina. Sjetila sam se bakice koja je ušla na pregled prije no što sam davnih dana napravila prvi PAPA test. Je li bilo moguće da je nalaz bio zamijenjen? Da je bio njen? Pomislila sam to na sekundu, a onda me oprala grižnja savjesti što sam željela da moja sudbina, kakva god bila, zadesi bilo kog drugog. Na prvom smo pregledu ponovili PAPA test. Iako mi je dao nadu da je moj nalaz možda bio krivo napravljen ili da je činjenica da sam krvarila mogla biti odgovorna za loš nalaz, dva tjedna nakon konačno sam dobila dijagnozu. I konačno se usudila guglati.

Dijagnoza

Nakon PAPA testa vaš će vas ginekolog uglavnom pitati jesu li vaši podaci ostali isti kako bi vas mogao kontaktirati u slučaju lošeg nalaza. Sram me reći, no prije no što se sve ovo dogodilo nisam imala pojma s kakvim bi me vijestima mogao nazvati. Na kraju, nisam imala puno partnera u životu, uglavnom sam redovito išla na preglede, kontracepciju sam koristila oduvijek i njegov me poziv skroz izbacio iz tračnica.

Ono što je u mom nalazu, i prvotnom, a i onom ponovljenom pisalo bilo je Abnormalne stanice. Ne moraš biti Einstein da bi shvatio što to znači. Drugi je nalaz ipak bio malo konkretniji oko toga o kakvim se abnormalnim stanicama radi. U mom slučaju radilo se o SIL visokog stupnja (HSIL), odnosno CIN3, povezanom s HPV-om. Sve što ću napisati dalje izvukla sam guglanjem i razgovorima, stoga ako napišem kakvu glupost slobodno me upozorite.

HPV je najčešća spolno prenosiva bolest koju u svijetu vjerojatno ima 85% ljudi, a da toga nisu ni svjesni. Naravno, muškarci ovdje prolaze nešto bolje i uglavnom nemaju nikakvih simptoma, dok kod žena virus može spavati godinama, a onda se aktivirati, uglavnom tijekom pada imuniteta. Kada su se točno kod mene počele događati promjene izazvane HPV-om nikad neću znati, no činjenica je da se one događaju godinama. Ono što si nikad neću oprostiti je što ja pak godinama nisam otišla ginekologu. Da jesam, ovu sam problematiku mogla uhvatiti u ranijoj fazi. A što to konkretno znači?

HPV uzrokuje promjene na grliću maternice koje se onda očituju u tri stupnja – CIN1, 2 i 3. Kod CIN1 uglavnom je riječ o manjoj upali koja zna proći i sama od sebe. CIN2 je već blago zabrinjavajući, a CIN3 smatra se premalignim stanjem. U velikom broju slučajeva ako se na vrijeme ne uhvati CIN3 i ne krene liječiti, on će prijeći u rak grlića maternice. Najbolji prikaz koji je meni pokazao kako to sve skupa izgleda u praksi bio je ovaj:

Understanding Abnormal Cervical Cells

Sram me priznati, no veći dio susreta s tim mojim novim ginekologom provela sam plačući. Bez obzira na to što nalaz nije bio onakav kakvom smo se oboje nadali, ginekolog me pokušao uvjeriti kako ovo nije jako strašno i da postoji niz stvari koje možemo napraviti prije no što CIN3 prijeđe u rak. Za početak, bila je tu kolposkopija i biopsija; dvije pretrage koje će potvrditi koliko je tkivo zahvaćeno, a kasnije je trebala uslijediti konizacija, postupak kojim se uklanja dio grlića maternice koji je zahvaćen abnormalnim stanicama. Dvije su vrste konizacije, a jedna se radi pod općom anestezijom, što sam se nadala da ću izbjeći s obzirom na to da me zbog problema sa srcem anesteziolog prethodno nije pustio na drugu operaciju.

Pitanje ginekologa koje me najviše zabrinulo, iako prije godinu dana to ne bih očekivala, bilo je planiram li imati djecu. Naime, pitanje djece za mene je uvijek nekako bilo osjetljivo. Za razliku od većeg dijela svojih prijateljica koje su sada trudne ili su pak rodile, meni djeca nisu bila ni na kraju pameti. Nikada nisam osjećala majčinski instinkt, iako me djeca jako vole i ja se lijepo slažem s njima; svoje nećake obožavam. Moj život sviđa mi se ovakav kakav jest i nemam osjećaj da mi nešto u njemu fali. Pitanje djece uvijek sam odgađala za nešto kasnije, a generalno sam bila stava da ako se mora dogoditi, dogodit će se, a ja se s time neću dalje zaokupljati. Pitala sam ginekologa zašto me to pita. Iako je dao sve od sebe da me uvjeri da će sve biti u redu, rekao je da se stvari znaju zakomplicirati bez obzira na sve prevencije te da ženama iznad 40. ponekad znaju odstraniti organe kako bi spriječili širenje raka. Čak i da sve završi na konizaciji, činjenica je da se njome uklanja dio grlića maternice, što kasnije uzrokuje probleme u trudnoći na način da se ponekad trudnoća ne iznese do kraja, stoga su trudnice uglavnom na mirovanju tijekom trudnoće.

Jedno je bilo svjesno odlučiti da ne želiš imati djece; drugo je bilo čuti da ih možda, bez obzira na to promijenio ti odluku ili ne, možda nikad nećeš moći imati. Bilo je to nešto što me najdublje pogodilo i svakako me navelo na razmišljanje koje traje još i danas.

U moru crnih vijesti, ipak, konačno se dogodila i jedna pozitivna; baka je izašla iz bolnice. I ne samo da je uspjela pobijediti koronu kao od šale; iz bolnice je izašla i s novom željom za životom. Možda će smiješno zvučati, ali korona je bila zapravo najbolje što joj se u tom trenutku moglo dogoditi.

Mene je pak čekao novi pregled. Kolposkopijom se pod velikim mikroskopom (kolposkopom) promatra grlić maternice koristeći posebne otopine i jako svijetlo, a istovremeno se uzima i komadić tkiva koji se šalje na daljnju biopsiju. Ono na što me ginekolog upozorio jest da se ovim postupkom ponekad problem uspije riješiti; ako doktor uspije uzeti veći dio zahvaćenog tkiva pa ga ujedno time i eliminira. Bilo mi je to drugo najgore iskustvo u životu kod doktora (prvo je bila bronhoskopija koju zaista više ne želim ponoviti). Ne moram ni spomenuti da sam plakala, a povremeno sam i zavrištala, što je doktor kasnije tvrdio da nije čuo kako se ne bih osjećala loše. Sestra me cijelo vrijeme držala za ruku.

Biopsija je, još jednom, potvrdila ono što smo znali i nakon PAPA testa, a to je da su moje abnormalne stanice dosegle razinu CIN3. Sljedeća na redu bila je konizacija; ginekolog mi je najavio da ćemo ići na LLETZ metodu koja se radi pod lokalnom anestezijom, a koja je bolja za nerotkinje jer se „skida“ manji komadić vrata maternice. Ipak, odlučio je pričekati dva mjeseca jer je, teško, ali moguće da se sve povuče samo od sebe nakon biopsije. Pitala sam ga mogu li ja što raditi da pospješim proces. Čitala sam o raznim čajevima, ali nije mi se činilo kao da vjeruje u njih pa nisam dalje ispitivala previše.

Ono što sam samostalno odlučila napraviti (iako se nekih stvari nisam držala do kraja) bilo je sljedeće:

– odlučila sam ponovno početi doručkovati svaki dan. Godinu dana prije korone skinula sam 10 kila tako da sam, između ostalog, izbacila doručak. Tijekom lockdowna i ostalih mjeseci sve sam kile vratila, no bez obzira na to odlučila sam vratiti doručak kako bi svom tijelu prouzročila što manje stresa. Za doručak sam uglavnom popila limunov sok s mlakom vodom, jela integralni tost s humusom, pila bioaktiv (za imunitet) te sve zalila zelenim čajem. Iako se nisam odlučila na čajne pripravke koji se kunu u rješavanje CIN-ova, odlučila sam samostalno, a nakon čitanja raznih članaka, piti svakodnevno zeleni, a povremeno i crni čaj. Oba navodno pomažu u rješavanju mojih i sličnih problema. Pritom sam izbacila kavu, koju sam ionako rijetko pila.

– Saša je u doba karantene odlučio (ponovno) postati vegetarijanac. Iako mi je to u početku stvaralo probleme jer nisam fan tofua ili soje, i ja sam se odlučila u pravilu prebaciti na vegetarijansku prehranu. ‘U pravilu’, jer i dan danas pojedem piletinu, no izbjegavam mljeveno i crveno meso.

– izbacila sam sokove i slatko. Ovo je vrlo neslavno propalo oko i nakon Božića, no tješim se da sada svakako pijem manje sokova (pogotovo Cole Zero, koju sam obožavala) nego prije, a slatko pokušavam izbjeći ako to mogu ili pak uzeti neku pametniju alternativu (neki dan je to bio kolač od mrkve, recimo).

– dvoumeći se između čarobnih čajnih pripravaka ili pak zločeste pharme odlučila sam se ipak za potonje i počela uzimati Imuno TF. Riječ je o pripravku za jačanje imuniteta za koji sam, u dogovoru s magistrom, zaključila da će mi možda biti od veće koristi dugoročno, a istraživanja pokazuju da pogodno djeluje baš na problem s rakom cerviksa ili pak CIN-ovima.

– odlučila sam više šetati. Ionako volim šetnje te kada god sam u prilici radije odem na posao šečući nego biciklom ili javnim prijevozom. S obzirom na to da sam velika spavalica i ljenguza, povremeno mi je to problem, ali nitko ne može reći da se ne trudim.

– koliko god komplicirano zvučalo, generalno sam se odlučila manje nervirati. Iako sam osoba koja mora držati sve pod kontrolom, 2020. na vrlo ružan način pokazala mi je da apsolutno ništa nemam pod svojom kontrolom. Kada sam konačno doznala svoju dijagnozu te činjenicu da nemam rak, ali da sam u premalignom stanju, zaključila sam kako sam ipak dobila šansu popraviti neke stvari prije no što bude prekasno.

Prije koji tjedan ponovno smo napravili PAPA test nakon tog svojevrsnog vremenskog odmaka. Naravno, ni to nije moglo proći bez komplikacija jer je moj ciklus ponovno odlučio divljati pa sam morala mijenjati termine, no sada kada sam imala vremena smiriti se i raditi na sebi i svojoj psihi odgađanje termina činilo se poput mačjeg kašlja. Prije koji dan imala sam dogovoren zadnji termin na kojem sam saznala rezultate PAPA testa te smo se dogovorili oko toga što ćemo dalje.

Na nalazu je ovoga puta pisalo Negativno na intraepitelnu ili invazivnu leziju. To bi značilo da sada, s dva mjeseca odmaka, ne samo da nemam CIN3, nego nemam CIN uopće. Što je tome kumovalo; biopsija na kojoj su uklonjeni najveći zaraženi dijelovi, ili pak sve ovo što sam nabrojala gore – u pravilu nije ni bitno. Nalaz je to kojem se nisam ni usudila nadati prije samo nekoliko mjeseci. Znači li to da je sad sve ok? Hm. I da i ne. HPV je u meni i može se aktivirati kad se sjeti. Štoviše, čitajući o svemu svjesna sam da se velikom dijelu žena ove dijagnoze ponavljaju kroz život. I sam mi je doktor rekao da kako god ovo završilo do kraja života imam veću mogućnost za dobivanje raka grlića maternice od žena kojima su PAPA testovi uredni. S obzirom na to da je to nešto na što uglavnom ne mogu utjecati, baš kao ni na infarkt ili moždani udar, odlučila sam se ne previše zamarati s time, no dati sve od sebe da izbjegnem to ako mogu. Pravilnijom i zdravijom prehranom. Manje stresiranja. I redovitim odlascima ginekologu.

Svima vama koji ste došli do kraja ovog teksta, čestitke. Žao mi je što sam toliko oduljila, no ovo u sebi držim gotovo četiri mjeseca. Iako je moja priča zasad pozitivna, to se lako može promijeniti. Zato vam želim, ako ikako mogu, utuviti ovo u glavu:

Ništa nije bitnije od vašeg zdravlja. Ni posao, ni veza, ni obitelj. Na koncu, ako se vama nešto zakomplicira, svi će oni ostati bez vas, a to što ste vi bili uz njih u trenucima kada ste se trebali skrbiti o vlastitom zdravlju na koncu neće imati smisla.

Znam da nije lako ni ugodno širiti noge na onom stolcu ako baš ne morate. Ako su vam menstruacije redovite. Ako nemate partnera. Ako ne razmišljate o djeci. Pa ipak, probajte naučiti iz mog slučaja. Vjerujte, ne želite da vam na nalazu i uputnici pišu riječi poput Onkološka ginekologija ili Carcinoma in situ. Nitko to ne zaslužuje vidjeti. Posebno ako je cijena da to nikad ne vidiš jedno širenje nogu i jedan običan PAPA test godišnje.

Sretan vam Dan žena i pazite na sebe.