Jednom mi je jedan dragi autor rekao kako će mi se ponekad činiti kako je sve vezano uz knjišku branšu, odnosno izdavanje knjiga, vezano i uz čekanje. Nisam ga u potpunosti shvatila tad, ali s odmakom od gotovo godinu dana od našeg razgovora mislim da mi je sad jasno na što je mislio.

Pisanje je čekanje. Od samog svog početka do njegovog kraja.

Čekaš dok ti ne sine ideja.

Čekaš inspiraciju.

Čekaš par sati mira za pisanje.

Čekaš rečenicu da se konačno posloži u tvojoj glavi.

Čekaš da ti se svidi ono što si napisao.

Čekaš ohrabrenje sa strane.

Čekaš želju za nastavkom pisanja.

Čekaš da dovršiš konačno to što pišeš mjesecima.

Čekaš malo hrabrosti da nekome pokažeš to što si napisao.

Čekaš beta čitače da ti se jave s razmišljanjima.

Čekaš prvi oporavak ega.

Čekaš prvo shvaćanje svih komentara.

I njihove dobronamjernosti.

I truda osoba koje su ti ih uputile.

Čekaš početak uređivanja.

Čekaš završetak uređivanja.

Čekaš slanje izdavačima.

Čekaš da ti se javi jedan izdavač.

I drugi.

I treći.

I peti.

Čekaš potvrdu da nisi sanjao kada ti se 17. izdavač javi.

Čekaš ugovor.

Čekaš dizajnera s prijedlogom naslovnice.

Čekaš lektora da popravi sve tvoje glupe greške.

Čekaš urednika da uljepša ono što ti nisi mogao.

Čekaš tisak.

Čekaš izlazak knjige.

Čekaš promociju.

Čekaš prvi prodani primjerak.

Čekaš prvu recenziju.

Prvi članak u medijima.

Prvi intervju.

Prvu posudbu u knjižnici.

Prvu ocjenu na Goodreadsu.

Prvu fotku na Instagramu.

Prvi negativan komentar.

Prvi honorar.

Čekaš da ti se sve slegne.

I kada ti se učini da ti je od svega muka, da ništa ne valja, da nitko ne voli tvoju knjigu, da nikad nećeš uspjeti kao autor, da se ne isplati pisati u Hrvatskoj, da ljudi ne čitaju, da je sve uzaludno…

… jedva čekaš da kreneš sa svim ispočetka.