fbpx

SANJINI DNEVNICI – #onokad dobiješ prvu jedinicu na Goodreadsu

Za početak­­­, bez brige.

Nisam sišla s uma.

Ovo je fotka nastala na promociji moje knjige prošle godine u ‘backstageu’ – imala sam neki problem s cipelom, bila sam uzbuđena, promociju je fotkao moj dobar prijatelj Benjamin Strike i tako je nastala ova pomalo manična fotka.

Nisam toliko poludjela da skidam cipele i gađam ekipu koja mi daje loše ocjene. Još 😊.

Ali fotka se definitivno fino uklopila u ovaj pomalo clickbaitovski naslov. Podnaslov bi, da ga imam gdje napisati, glasio:

#onokad dobiješ prvu jedinicu na Goodreadsu

… i zašto to nije toliko strašno.

Rekla sam već nekoliko puta u svojim tekstovima da sam štreberica. U životu sam imala dosta dobre ocjene, pred kraj faksa mislim da sam došla do 4.88. Međutim, uvijek volim reći da je moj faks bio relativno lagan, no to je nešto što bi pretpostavljam svaki štreber rekao. Bez obzira na to, u životu sam se nadobivala jedinica. U srednjoj sam imala i malu tradiciju, naime svako polugodište prva ocjena koju bih dobila iz Kemije bila bi jedinica. Ne znači da se nisam trudila za testove, ali jednostavno sam imala problem s Kemijom.

U životu ne možeš uvijek biti savršen ili najbolji. I to je OK.

Jer da moraš, moj problem s Kemijom bio bi još veći.

Ako se dobro sjećam, za prvu jedinicu koju sam dobila u životu dobila sam pet kuna ili nešto slične protuvrijednosti od tate. Iako su moji roditelji, kao i svačiji, željeli da dobivam dobre ocjene, time su mi htjeli pokazati da jedinica nije smak svijeta, da sam danas možda dobila jedan, a sutra možda pet, i da me i dalje jednako vole donijela ja doma jedinicu ili peticu.

Faks sam završila 2012. godine, dakle ocjene sam prestala dobivati prije dobrih 8 godina. I onda prošle godine objavim roman i uđem u carstvo Goodreadsa. Gdje se dobivaju ocjene. Od 1 do 5. Jezivo, zar ne?

Prvo je sve krenulo blistavo, ocjena mi je bila 5.0, nešto što praktički nisam nikad imala, osim ako ne brojimo onaj period od 1. do 4. razreda osnovne. Onda se pojavila i koja četvorka, to je u redu, ajde, neće baš svi misliti o mojem romanu da je briljantan, pa i, vrlo rijetko, ali opet ih je bilo – trojke.

I onda, šok! Jedna dvojčica. Jeeeeeeedva, kako bi to moj profesor iz Hrvatskog rekao kada bi nas zadirkivao jer je htio da pomislimo da smo dobili jeeeeeeedan, a ono ipak (jeeeeeee)dva.

Moram priznati da sam se osjećala kao da me netko šakom udario u trbuh. Nije bila samo poanta u dvojci, osoba koja me ocijenila ostavila je i komentar. Danas mi je on užasno smiješan i volim ga citirati i prepričavati na gostovanjima, ali to popodne mi, normalno, nije baš najbolje sjeo. Pa kaže:

Ovo je toliko jeftino lose da sam osjecala susramlje citajuci. Ipak dajem dvojcicu za trud jer je autorica uspjela ubaciti sve kliseje u pricu ne zakidajuci nas patetikom u nijednom paragrafu.

Prvo nisam mogla doći do daha.

Onda sam htjela staviti ‘like’, pomalo sarkastično, kao „Vidim što radiš i ne sviđa mi se to“.

Pa sam počela pisati bjesomučni komentar nabrajajući sve gramatičke greške u komentaru.

Na koncu sam se pojadala Branku i Ani koji su me oboje smirili, svak na svoj način. Branko je vjerojatno rekao nešto uber glupo i nasmijao me, a Anin komentar i danas pamtim i bio je nešto u stilu: „To je super. Konačno će ti se malo spustiti rejting je onako nije realno izgledalo“. Na prvu me baš bilo briga; ja sam obožavala svoj rejting i nisam razmišljala o tome koliko nerealno izgleda, sve dok nisam počela malo bolje pratiti knjige koje i sama čitam. I one mahom nisu bile ocijenjene iznad 4.2 i definitivno bih bila skeptična da im je ocjena bila išta viša.

Nakon svega odlučila sam napraviti – ništa.

Ocjena je takva kakva jest. Curi/ženi/kraljici moja se knjiga jednostavno nije svidjela i nije kraj svijeta. Dalo bi se doduše diskutirati o tome zašto uopće uzimaš u ruke ljubić čiji su glavni protagonisti statistica i slavni glumac i ne očekuješ tu i tamo koji klišej, ali OK. Očekivala je više od mene i mog romana. A mi to, štogod to bilo, nismo ispunili.

Iako sam baš nedavno spomenula kako ne čitam komentare ispod svojih intervjua i tekstova o meni ili mom romanu, moram priznati da Goodreads zaista vjerno pratim, znam koliko ocjena imam i kolike su one otprilike. Ako vam kažem da sam u srednjoj na ormaru imala zalijepljen list papira sa svim svojim ocjenama na koji sam revno upisivala one nove, onda vas to ne bi trebalo previše čuditi.

I tako sam jučer otkrila da sam dobila svoju prvu jedinicu.

Pala sam test.

Nisam uspjela dobiti (jeeeeeee)dva.

Nisam dovoljno naučila čitajući druge autore.

Predala sam prazan ispit.

Ili sam pak posve plagirala nekog drugog.

Nikad neću znati točno jer osoba koja me ocijenila nije ostavila svoj komentar.

Začudo, ovoga puta nisam ostala bez daha. Nisam imala poriv lupiti ‘reply’ i napisati sarkastičan komentar. Čak ni ‘like’. Javila sam se, doduše, ponovno Ani i Branku. Branko je, naravno, rekao nešto uber glupo i nasmijao me, a Ana je rekla „Odlično!“ i time me podsjetila na cijelu epizodu s tatom i pet kuna.

Nije se dogodilo baš ništa.

Osim što sam postala svjesna nekoliko stvari.

Nikad me u životu nijedna knjiga nije toliko iznervirala da bih joj dala jedan.

Nikad u životu nisam nijednog autora toliko mrzila, prezirala ili mu/joj pak bila zavidna da bih mu/joj, pa makar iz čistog inata, dala jedinicu za knjigu koju je napisao/la.

Ne znam koji bi me mazohizam trebao natjerati da pročitam do kraja knjigu koja mi je toliko loša da sam joj na koncu trebala dati jedinicu.

I nikad ne bih dala jedinicu nekoj knjizi koju nisam pročitala do kraja, a koja mi je bila toliko katastrofa da je nisam mogla pročitati do kraja.

To me dovodi do sljedećih zaključaka.

Osoba koja mi je dala jedinicu za Zvijezde među nama bila je dovoljno zaintrigirana mojim romanom da ga je odlučila uzeti u ruke. Slažem se s Anom, to je odlično.

Osoba koja mi je dala jedinicu za Zvijezde među nama uspjela je doći do kraja knjige (toplo se nadam da ne ocjenjuje knjige koje ne čita do kraja). S obzirom na to da je njena ocjena moje knjige jedinica, to je zaista bio pothvat jer mogu misliti koliko se namučila s knjigom koja joj se ne sviđa. Svaka čast!

Osoba koja mi je dala jedinicu za Zvijezde među nama možda ne misli ništa loše o mom romanu, ali joj ja kao ja idem na živce. I to je OK. Ne mogu se svima svidjeti. Ni ja, a bome ni moj roman.

Osoba koja mi je dala jedinicu za Zvijezde među nama dala mi je zapravo vrlo vrijedan poklon, a da to vjerojatno nije ni znala.

Dala mi je spoznaju da sam u godini dana od izlaska romana uspjela razviti debelu kožu za ružne komentare, kritike ili loše ocjene.

Da ne očajavam kada netko o mom romanu misli da je nedovoljan.

Da ne samo da nisam loše volje, nego imam i inspiraciju za tekst za blog.

I zato vjerujem da otvorena srca, bez imalo ljutnje, sarkazma i negativnih misli sada konačno mogu napisati poruku onima koji ostavljaju takve ocjene, bez da mi to itko zamjeri. A ona je sljedeća.

UVIJEK razmisli prije ostavljanja ružnog komentara ili negativne ocjene, bilo u stvarnom životu ili na digitalnim platformama.

Nisu svi stigli razviti debelu kožu poput mene. Nisu svi u istim životnim situacijama ili na istoj emocionalnoj razini. Nekoga ćeš, prije ili kasnije, povrijediti svojim komentarom ili ocjenom. Nekoga ćeš obeshrabriti i navesti ga da se prestane baviti pisanjem, a možda je to sljedeći J.R.R.Tolkien ili J.K.Rowling, samo još nije imao dovoljno zrelosti ili sposobnosti za to pokazati.

Srećom, mene nećeš. Ja sam preumišljena za to. Ako je poanta jedinice bila da se osjećam loše – nije uspjelo. Da se prestanem baviti pisanjem – jebiga, druga knjiga je na putu. Da razmislim možda o nekom drugom žanru jer mi ovaj ne ide – sranje, drugi roman je opet ljubić, a treći, zasad još uvijek u mojoj mašti, je još veći chick-lit od prvog.

Žao mi je ako nisam uspjela zadovoljiti tvoja očekivanja od mene kao autora, ali ni ti nisi uspjela zadovoljiti moja očekivanja od tebe kao čitatelja. Naime, moj idealni čitatelj kada uzme moj roman u njemu će vidjeti bezbrižno ljetno štivo, lijepu ljubavnu priču, nekoliko dobrih fora i razbibrigu za popodne ili dva.

Ništa više i ništa manje.

Nažalost, nije sve u životu idealno.

Ni autori.

Ni knjige.

A ni čitatelji.

 

3 thoughts on “SANJINI DNEVNICI – #onokad dobiješ prvu jedinicu na Goodreadsu

  1. Sorry, ali ovo nije istina. Dovoljno je baciti jedan pogled na tvoju GR stranicu kako bi se ustvrdilo da nije istina da nikada nikome nisi dala jedinicu, i to ni manje ni više nego Goetheovim Jadima mladog Werthera. Znači, jednoj Sanji Srdić Jungić se ne smije dati jedinica, ali istu spičiti Goetheu je sasvim ok jer… Beats me. Valjda zato što je mrtav. Siroti Proust se s dodijeljenom dvojčicom isto nije mnogo bolje proveo, pa ako ti Combrayu možeš dati dvojku, zašto je problem ako netko istu ocjenu da tvom romanu? Do prošlog teksta koji se, i dalje mi je teško povjerovati, gotovo pa zalaže za ukidanje književne kritike, s radošću sam pratila ovaj blog i tebe kao autoricu. Za kraj bih napomenula da je veoma teško rasti i bivati boljim u onom što radimo ako svaku kritiku, makar ona bila konstruktivna, dočekamo na nož i promatramo je kroz prizmu ega, a ne otvorenim i nepristranim umom. Želim ti mnogo sreće u daljnjem radu. Srdačan pozdrav.

  2. Komentar mi je obrisan.
    Kako god, ponavljam, nije istina da nisi nikome dala jedinicu na GR, jesi, i to Goetheu, i taj je podatak (i dalje:)) dostupan s dva klika mišem.
    Zašto je ok spičiti jedinicu Goetheu, a nije ok isto napraviti jednoj Sanji Srdić Jungić?
    Ustrajem u ovome zato što me iziritirao ne samo ovaj nego i prošli post u kojemu se de facto zagovara cenzura, a vidim da se ista prakticira i na ovom blogu. Čemu onda komentari, samo za izraze podrške i obožavanja?

    1. Hej Tena! Ne dobivam često komentare na ovoj stranici, pretpostavljam da je ljudima lakše komentirati na društvenim mrežama, pa zato tek sad odgovaram. Također sam primijetila da ih moram approvati prije objave na stranici, to je iskreno ili do WordPressa ili do templatea koji koristim, ne do mene. Ne stižu mi notifikacije na mail nego na WordPress sučelje na kojem nisam češće nego jednom tjedno. Nije mi bila namjera cenzurirati te, da ne misliš da zato tvoj komentar nije bio vidljiv.
      Ja nikad ne bježim od tog da mi se znaju potkrasti greške. Ovdje je konkretno greška što nisam proučila svoje Goodreads ocjene bolje prije pisanja članka. Sasvim je lako moguće da sam navedenim knjigama dala ocjene koje si navela; član sam Goodreadsa od 2015., a vjeruj mi da se u pet godina moje mišljenje o knjigama općenito, pa i ocjenjivanju istih promijenilo u potpunosti, djelomično i zato što sam počela raditi s istima. Zaista nisam fan knjiga koje si navela i moja ocjena vjerojatno je bio neki izraz bunta protiv ova dva lektirna naslova koje u godinama u kojima sam ih čitala nisam mogla/uspjela cijeniti. Da danas pročitam te knjige možda bih imala drugačije mišljenje. Tada mi nisu sjele (i još puno gore od toga), što ne znači da s današnjim iskustvom ne mogu popraviti svoju grešku i obrisati te ocjene. Danas smatram da nije kul ocjenjivati ljude s jedinicama i dvojkama, pa makar se radilo i o najdosadnijim knjigama koje sam pročitala u životu 😀 Žao mi je da se tvoje razmišljanje o meni i mojim blogovima promijenilo jer se ne slažemo oko ove teme, no istovremeno mi je drago što si imala živaca za čitanje mojih tekstova i pisanje ovih komentara. Čisto da me spriječiš daljnje bruke oko mojih vlastitih ocjena na Goodreadsu 😉

Comments are closed.

RELATED POST

SANJINI DNEVNICI – Ta tri „slatka“ slova: C I N

Ovih je dana na Mreži TV izašao razgovor u sklopu emisije One nastupaju tijekom kojeg smo voditeljica Mladenka Šarić, izdavačica…

SANJINI DNEVNICI – Pisanje je čekanje

Jednom mi je jedan dragi autor rekao kako će mi se ponekad činiti kako je sve vezano uz knjišku branšu,…

SANJINI DNEVNICI – Nešto je trulo u državi Hrvatskoj

U listopadu prošle godine posjetila sam, po prvi put, Beogradski sajam knjiga. Bio je to ujedno i prvi knjiški sajam…

SANJINI DNEVNICI – O inspiraciji, frustraciji i pisanju kao takvom

Ako ste pročitali moj prvi post u ovoj novoj kategoriji na mom blogu, onda ste zasigurno shvatili da sam se…