U listopadu prošle godine posjetila sam, po prvi put, Beogradski sajam knjiga. Bio je to ujedno i prvi knjiški sajam koji sam posjetila izuzev Interlibera. Vratila sam se u Zagreb prepuna dojmova, a o tome sam pisala i u svom dosad najpopularnijem postu na Facebooku, koji je imao 200 komentara i 167 dijeljenja. Prenijeli su me čak i neki srpski i slovenski mediji! To svakako nije bila moja namjera, no s druge strane ako je tekst pročitao netko tko može utjecati na to kako izgledaju sajmovi u Hrvatskoj, te naučio nešto iz njega, onda je moj cilj postignut.

To je razlog i zašto pišem ovaj tekst, iako ga već nekoliko dana odgađam jer se bojim da će se mnogi u njemu naći prozvani ili će pak biti uvrijeđeni mojim razmišljanjima, a to definitivno nije njegova poanta. S druge strane, povremeno se na društvenim mrežama i treba pomalo izložiti kada radiš na općem boljitku, a ja se zaista nadam da na tome u knjiškom svijetu stvarno i radim posljednje tri godine.

Zašto sam počela ovaj tekst spominjanjem Beogradskog sajma? On je, ovdje, zapravo posve sporedan. Ono što je bitno za ovaj tekst je sljedeće. Na sajmu smo se družili s ekipom iz izdavačke kuće Laguna. Laguna je, ako ne najveća, onda svakako jedna od najvećih izdavačkih kuća u Srbiji, a pored izdavaštva imaju i knjižare Delfi, ako sam dobro zapamtila njih malo manje od pedeset. Razgovarali smo o puno stvari, pa i njihovom knjiškom klubu Delfi kutak, čijim sam članom, barem na društvenim mrežama, postala odmah nakon sajma.

Delfi kutak jedina je knjiška grupa koju pratim, ne samo u Srbiji, nego i u Hrvatskoj. Nekada sam pratila i jednu hrvatsku grupu, no koliko god si ja bila dobra s adminicom, koliko god cijenim objave koje se unutra postavljaju, entuzijazam oko čitanja i ostalo, ono što me u jednom trenu jako zasmetalo, a na koncu uzrokovalo i to da sam prestala slijediti grupu, su povremeni negativni komentari, pa i okršaji, koji mi se zaista nisu čitali. Toga, naravno, ima u svakoj grupi, pa vjerojatno i u Delfiju, no problem je nastao jer sam se osobno išla umiješati u jednu objavu i ne samo da su me sudionici rasprave figurativno ubili, nego su me još nastavili cipelariti riječima i kad sam prestala sudjelovati u istoj.

Spomenula sam već kako sam kao mala htjela biti odvjetnica. Bez obzira na to što to nikad nisam postala, i dalje sam izuzetno osjetljiva na nepravdu i volim se umiješati čak i kada mi negdje nije mjesto i kada nije moja borba. U srednjoj školi sam bila predsjednica razreda jer sam bila jedna od rijetkih koja se htjela svađati s profesorima i ravnateljem kada smo smatrali da je naš razred nepravedno optužen za nešto ili kada bi nas zatrpali s testovima.

Tog dana ono što me zasmetalo bio je knjiški osvrt jedne članice na temu knjige domaćeg autora Mire Morovića. Miru u tom trenu nisam poznavala, kao ni njegove izdavače, knjigu nisam čitala, ali blogeri su često dijelili svoje mišljenje o njegovoj knjizi, znala sam naletjeti i na koji članak, i učinilo mi se da je na hrvatsku scenu konačno stigla zraka sunca koja nam toliko fali. Moderan roman koji nema veze s hrvatskom svakodnevicom, koji nije depresivan, koji ne spominje rat ili obiteljske traume, nego je drugačiji i komercijalan i nalik onim romanima koji se pišu vani. Daleko od toga da mislim da knjige koje spominju gore navedene teme ne valjaju; vratit ću se na to konkretnije malo kasnije u tekstu, nadam se s dobrim objašnjenjem. No nije tajna da se domaći autori uglavnom ne bave žanrovskom književnošću nego uglavnom dramom, bliskom Hrvatima (potkrijepit ću to i konkretnim podacima) pa mi je tako Mirin roman zapeo za oko.

Ne mislim da se o svim knjigama treba pisati pozitivno.

Međutim, poštujem i stav naših blogera koji mahom ne pišu negativno o knjigama i to iz dva vrlo konkretna razloga. Prvo, sami sebe ne smatraju knjiškim kritičarima i sukladno tome ne smatraju se mjerodavnima za pisanje negativnih recenzija, a drugo mnogi od njih imaju toliko knjiga za čitati da jednostavno ne žele gubiti vrijeme na knjige koje im nisu sjele. Jer da bi napisao dobru recenziju, ti knjigu neminovno moraš pročitati do kraja. A zašto dovršiti knjigu koja ti se ne sviđa?

Kroz život se vodim onom da ako nemam ništa lijepo za reći radije to ne kažem. Rijeko ćete vidjeti da nešto „poserem“ javno, osim kada mi je netko ili nešto meni ili bližnjima uzrokovao štetu ili financijski gubitak. Tad će me se bome čuti po svim društvenim mrežama. Ali kako sam i sama autorica znam koliko grube i nepromišljene riječi o tvom romanu bole, rekli mi to na glas ili ne. Pa onda čak i kad pročitam knjigu koja mi je toliko glupa da bih se tukla po glavi zato što sam izgubila nekoliko sati na nju, ja tu knjigu ili autora nikada neću prozvati javno. Pa ni pod krinkom „konstruktivne kritike“.

Svi mi autori, ili bar većina nas „blagoslovljenih“, imamo urednike, lektore, beta čitače, izdavače, obitelj i prijatelje koji su pročitali roman prije izlaska. Da, njihovi dojmovi će većinom biti subjektivni, ali ako se želiš ozbiljno baviti pisanjem potrudit ćeš se naći i par osoba koje će ti dati svoj objektivni dojam. Pa možda čak i kritiku.

Kritike su nešto s čim se autor mora nositi, i tijekom pisanja i nakon izlaska romana. Svatko ima pravo na njih jer kada svoje autorsko djelo pustiš u javnost znaš da si podložan komentarima, kakvi god oni bili.

Ne želim uopće konkretno ulaziti u ono što je bilo napisano o knjizi Djeca slijepog kovača, a bilo je to sad i prije više mjeseci, no zasmetalo me to što domaći autori imaju toliko prepreka za prijeći da bi ih netko još dodatno „kažnjavao“ negativnim komentarima kako bi ih još manje ljudi čitalo.

Situacija s domaćim autorima je, ljudi moji, loša. Dala sam si truda i satima izvlačila podatke iz prošlogodišnje prodaje knjiga u Hrvatskoj u Hoću knjigu. 2019. u Hrvatskoj se izdalo nešto više od 2200 knjiga. Među njima su i reizdanja, stručne knjige, razne zbirke i ostalo pa je teško dobiti konkretan i točan broj. Ono što mene posebno i sebično zanima je beletristika jer sam i sama autorica beletristike. Iz tog razloga iz svog laičkog istraživanja isključila sam, za početak, sve strane autore, a potom i sve autore publicistike, dječjih slikovnica, znanstvenih knjiga i priručnika, udžbenika i slično te se fokusirala isključivo na književnost, odnosno dramu, trilere, ljubavne romane, knjige za mlade i tomu slično. Kako sam sve radila ručno, moguće da mi je tu i tamo pobjegla neka knjiga kojoj tamo nije mjesto pa me nemojte baš skroz držati za riječ, no s područja književnosti domaćih djela je u 2019. godini izašlo – 141. Ima tu i novih izdanja starih knjiga, dalo bi se tu još filtrirati, no ne bih htjela ovaj broj učiniti još manjim pa se zaustavimo na ovom.

Sad ide zanimljivi dio. Od književnosti za mlade, odnosno YA, izašle su 4 knjige. Komedija 1. Krimi 6. Ljubavni/Erotski 10. Triler 4. Znanstvena fantastika/Fantazija 5. Sve ostalo čini Drama, koja čak ni nije žanr sam po sebi. Presjek možete pogledati u donjem grafu.

Dakle, da se još jednom ogradim, radi se o podacima isključivo iz Hoću knjigu, no dajem si za pravo da je kod nas ipak većina knjiga koja se našla na cijelom tržištu. Ovdje svakako nedostaje dio samoizdanih autora koji nemaju svoje mjesto na našim policama, no nad njima nažalost nemam pregled. I moguće da mi se dogodila koja greška, kao što sam već napomenula. Pa ipak, rekla bih da je ovo dosta dobar presjek žanrova u domaćoj književnosti.

Nadalje, dala sam si dodatnog truda pa analizirala malo tematiku u Drami, koju sam možda bespravno svrstala pod žanr, ali jednostavno sam morala kako bih dala usporedbu žanrova s tom većom kategorijom. S obzirom na to da u Dramu ulazi sve i svašta, ovo je moj subjektivni presjek. Moram napomenuti kako ga je bilo izričito teško napraviti jer nisam čitala veliku većinu tih knjiga te je presjek rađen na temelju sažetaka. Bez uvrede izdavačima, urednicima i autorima, sažeci su ponekad napisani u takvoj maniri da se iz njih jedva da iščitati o čemu se knjiga radi. Također, mnoge knjige bave se s nekoliko tematika pa tako se možda uslijed ratne tematike počinje razvijati ljubavna priča, ali ja sam ipak knjigu morala svrstati pod jednu kategoriju pa sam se odlučila za ono što mi zvuči kao njen lajtmotiv.

E sad, zašto sam sve ovo išla raditi? Ovaj sam tekst počela pisati početkom tjedna i zapravo je trebao zvučati sasvim drugačije. Htjela sam pisati o tome kako Hrvati maltene pišu o 2, 3 iste teme te kako je to razlog zašto se domaći autori slabo čitaju. No, osim što sam borac za pravdu ja sam i jako velika štreberica i ne volim pisati prije no što bar malo ne istražim temu. Čineći to, razbila sam si jednu veliku predrasudu. Naime, bila sam uvjerena da je jedna od glavnih tema u Hrvatskoj i dalje rat. Na moje veliko iznenađenje, nije. Knjiga o ratu treba biti, rat je Hrvatima i dalje iznimno zanimljiva tema i dok god su pod portalima glavna tema partizani, ustaše i četnici knjiga o ratu će biti. Iznenadila me česta tematika odnosa; izgleda da je to ono što domaće autore najviše interesira, a pritom ovdje nisu u fokusu ljubavni odnosi već obiteljski, prijateljski i ostali.

Neke knjige koje su svrstane pod Dramu lako bi se mogle svrstati u najnormalnije žanrove poput Ljubavnih ili Krimi romana. Pa ipak, izdavači su ih odlučili klasificirati pod Dramu. Vi koji niste u knjiškoj branši vjerojatno se pitate zašto. Razlog je, pomalo bizaran, ali ne vrijedi on nažalost samo kod nas. Naime, sve ono što spada pod žanrovsku književnost manje se cijeni od „lijepe književnosti“ i zato se mnogi autori ili izdavači radije žele naći u kategoriji Drame nego u „jednom običnom žanru“. No to je problematično iz dva razloga. Prvo je što će se kupac knjige neminovno razočarati kada shvati da čita nešto posve drugo od onog što mu je ponuđeno, a drugo to dodatno deklasificira žanrovsku književnost.

Ne mislim da bi svi autori trebali pisati po žanrovima. Pa ipak, kada promotrite prvi graf, vidjet ćete koliko je malo knjiga žanrovske književnosti kod nas izašlo. Nisu svi ljudi stvoreni za „lijepu književnost“. E sad, zašto „lijepa književnost“ pod navodnicima ako sam gore kao iz topa napisala beletristika bez ikakvih navodnika, a pojmovi su u konačnici isti? Naime, beletristika je suprotno od publicistike i pod nju, barem u našem knjižarskom lancu, spadaju i drama, ali i žanrovi. Pa ipak, pod pojmom „lijepa književnost“ uglavnom se misli na posebnije knjige izuzetno lijepe naracije, a to uglavnom ne vrijedi za, recimo, trilere kada je u njima naglasak na samoj tematici više no na načinu izražavanja. Zato sam je, kao pojam, izdvojila s navodnicima. (moguće doduše da sam u ovom skroz zabrijala, ali kaže Ana Jembrek, s kojom sam satima diskutirala o ovom tekstu, da okrivim nju)

Ja ću „lijepu književnost“ kao takvu prva vrlo teško uzeti u ruke i pritom se ne smatram plitkom i glupom.

Za „lijepu književnost“ treba imati volje, vremena i mira. Mahom se tu radi o knjigama bez neke konkretne radnje, zbog čega je meni osobno teško koncentrirati se na iste, ali svaka knjiga ima svoju publiku. Vjerojatno je baš iz tog razloga žanrovska književnost toliko popularna u svijetu. Bez ikakve uvrede ikome, pa na koncu i samoj sebi, jer i sama pišem određeni žanr, žanrovska književnost nešto je jednostavnija. I pritom je uopće nije lako pisati. Dalo bi se diskutirati o tome je li kompliciranije napisati knjigu bez ikakve tematike, a koja će opet zadržati pažnju čitatelja, ili pak knjigu takve tematike da okrećeš stranice jednu za drugom i sjediš na jednom te istom mjestu bez da si se pomaknuo dok je ne pročitaš u cijelosti.

No činjenica je sljedeća – u svijetu su prodavanije knjige žanrovske književnosti od one „lijepe književnosti“. Zahvaljujući nečemu što će čitatelj „lijepe književnosti“ okarakterizirati kao šund, on će uopće dobiti i priliku pročitati knjigu „lijepe književnosti“. Ili, vrlo plošno rečeno, izdavači kada prodaju tri milijuna nekog trilera mogu si priuštiti izdati neku malo kompliciraniju knjigu koja neće biti toliko dobro prodavana, ali će svejedno naći svoj put do publike.

Da bi se u Hrvatskoj počelo izdavati više knjiga, Hrvati moraju početi pisati komercijalnije. A čitatelji im moraju pružiti svoju podršku.

Ne bezrezervno. Ne laganjem ako ti se nešto nije svidjelo. Ali bar minimumom pristojnosti da oblikuješ svoju kritiku na način da si svjestan da iza te knjige stoje realna osoba, puno truda, rada i naposljetku novaca. Da uzmeš u obzir da postoje ljudi kojima se knjiga, čak i ako je tebi smeće, zaista svidjela. Da se ne pljuje pljuvanja radi, naročito ako vidiš da se netko trudi napraviti nešto drugačije i da se to drugačije velikoj većini ljudi sviđa. Ali ovo zadnje ima više veze s ljudskom psihologijom nego knjiškom kritikom.

Većina književnih nagrada u Hrvatskoj rezervirana je za „lijepu književnost“ i uglavnom jedne te iste autore. Jedan će se krimić ili ljubić, koliko god bio dobro napisan, teško naći u užem krugu bitnijih knjiških nagrada. Većina će potencijalnih autora odustati od pisanja jer „to nitko neće čitati“, „to je smeće“ i „ne želim da me netko ismije zbog tog što sam napisao“. Dalo bi se diskutirati o tome trebaš li uopće biti autor ako nisi spreman na kritiku. Ali ovdje se ne radi samo o autoru. Radi se o stvaranju čitateljske publike kao takve.

I da se vratim na sam početak – Delfi kutak. Zašto sam ga nastavila pratiti u trenutku kada sam prestala pratiti ostale knjiške grupe? Među njihovim postovima često će se naći hashtag #podržimodomaćeautore. Ali, ono, svakodnevno. Nije da često visim u toj grupi, ali nikad među komentarima nisam pročitala ništa negativno o njihovim autorima. Domaći autori u Srbiji prodavaniji su od stranih autora. Provela sam i mini anketu u grupi o tome zašto čitaju vlastite autore i iako nisam napravila graf ukratko mogu reći da vole čitati razmišljanja svojih sunarodnjaka, mnogi su istaknuli kvalitetne SF/Fantasy autore, kojih kod nas gotovo da i nema, vole povijesne romane isprepletene s ljubavnom ili krimi tematikom i ne zaziru ni od hrvatskih autora.

Mislim da među hrvatskim blogerima ili knjiškim grupama nisam naletjela na raspravu u kojoj se s toliko ljubavi pričalo o domaćim autorima i gdje nije svaka rečenica počinjala s „Ne čitam baš domaće autore zato što…“.

Pokušavam doći do nekog optimističnog zaključka i priznajem da mi je teško. Mnogo je toga „trulo u državi Hrvatskoj“, a ovo je svakako jedna od takvih trulih tema. Poruka koju bih istaknula na kraju trebala bi se odnositi i na autore i na izdavače i na komentatore, a to je – prestanimo se doživljavati tako ozbiljno. Ne osuđujmo nekog zato što piše/čita ono što je nama glupo ili šund ili pak prepretenciozno. Dajmo više prostora mladim autorima. Dajmo žanrovskoj književnosti mjesta među knjiškim nagradama. Pregrizimo jezik ako nam se nešto nije svidjelo. I čitajmo domaće.