fbpx

SANJINI DNEVNICI – O inspiraciji, frustraciji i pisanju kao takvom

Ako ste pročitali moj prvi post u ovoj novoj kategoriji na mom blogu, onda ste zasigurno shvatili da sam se pisanjem počela baviti – slučajno. Niti je moja dječja želja bila da budem autor niti sam ikada kasnije svjesno htjela biti autor, čak ni kada sam već bila dovoljno velika da bih shvatila kako mi pisanje dobro ide.

Negdje u srednjoj školi družila sam se s prijateljicom koja je imala sličan ukus za dečke kao i ja. Zabavljalo nas je komentirati zgodne glumce, kolege iz škole, sportaše… Sjećam se da sam jednom za nju, valjda iz zezancije, počela pisati kratku priču o slavnom plivaču (bila je to faza kad sam bila luda za Ianom Thorpeom) koji je došao na plivačko natjecanje u Hrvatsku i tamo upoznao Hrvaticu koja je na tom istom natjecanju radila kao hostesa. Znam da se i njoj i meni svidjela ta priča, ali kao što rekoh, nisam planirala biti autor pa je nikad nisam nastavila.

U onom periodu kada sam bila nezadovoljna životom i nisam znala što bih radila ili gdje se vidim za pet godina, počela sam pisati sličnu priču. Ovoga puta akteri su bili slavni glumac koji dolazi u Hrvatsku snimati neki dokumentarac o našim ljepotama te mlada novinarka koja mu u tome pomaže. Sada već možete prepoznati glavnu temu koja me iz nekog razloga kopkala, koliko god se naoko činila plitkom.

Tada sam napisala tih 17 stranica i stala jer, eto, tko će to čitati pa mi se ne da pa što ću s tim… misli koje nam svima prolaze kroz glavu kada nešto započinjemo i kada je najjednostavnije odustati, umjesto probati… izložiti se… pa potencijalno i osramotiti.

I najzad, došlo je to sudbonosno ljeto 2017. godine kada me toliko isfrustrirao roman koji sam čitala da sam odlučila toj slavnoj autorici, koja je prodala milijune knjiga, pokazati kako ja mogu bolje! Pronašla sam tih 17 stranica, no ovoga puta malo sam bolje promislila o događaju koji bi glavne aktere – slavnog nekog i običnu Hrvaticu – koji nemaju često priliku susresti se, stavio na isto mjesto kako bi se oni mogli upoznati i eventualno započeti nešto više. S obzirom na to da sam u međuvremenu dva puta sudjelovala na snimanjima Igre prijestolja kao statist, pa čak i upoznala neke od glumaca, shvatila sam da je upravo set idealna prilika za njih dvoje.

Što je ono prvo što bi po meni osoba koja bi se htjela baviti pisanjem trebala imati, osim ideje? Možda se neki neće složiti sa mnom, no ja bih rekla – zdrav ego.

Nekad sam se bavila pjevanjem i možemo se mi zavaravati koliko hoćemo, ali činjenica je da sam morala vjerovati u to da sam dobra da izađem pred masu ljudi i počnem pjevati, inače bi me trema pojela. Kada sam slušala snimke s koncerata na kojima sam pjevala nikad nisam bila u potpunosti zadovoljna sa svojim nastupima, ali prije njih i tijekom njih jednostavno sam morala vjerovati da to što radim radim bolje od drugih i da to što radim radim toliko dobro da su me drugi došli slušati. Jer inače zašto bih uopće otvorila usta?

Za mene slična stvar vrijedi i kod pisanja. Kada sam pročitala tih prvih 17 stranica koje sam napisala nekad davno, pomislila sam – pa gle, ovo je stvarno dobro. Može to zvučati umišljeno, ali da sam tad pomislila „Bože mili tko je napisao ovo smeće“ ne bih nikad nastavila pisati. Ovako sam mislila kako napisano ima potencijala i kako ima smisla s tim nastaviti dalje. Nisam imala nekakav predodređeni put, nisam imala pojma o izdavačima, nisam imala pojma ni hoću li to završiti, ali jedino što me u tom trenutku ganjalo da nastavim bilo je – piši, jer ovo je dobro.

U posljednje tri godine dosta sam čitala o samom procesu pisanja jer sam štreberica i nisam htjela raditi stvari naopako, a opet sam imala dojam da je moj proces pisanja pomalo kaotičan. Tada sam pronašla informaciju da postoje dvije glavne vrste pisaca i nijedna nije bolja ili gora od one druge. Postoje oni koji si detaljno razrade plan pisanja: koliko sati će dnevno pisati, koju kvotu riječi ispuniti, koliko će im poglavlja knjiga imati, što koje poglavlje treba sadržavati… a postoje i oni koji pišu kako im se sprdne. Malo od početka, malo zapleta, malo kraja… Zanimljivo mi je proučavati obje vrste jer sam prvi roman pisala na jedan način, drugi na drugi način pa više-manje znam i prednosti i nedostatke oba.

The Four Types of Writers | Writers Write

Zvijezde među nama roman je o mladoj i običnoj Hrvatici Nori i ne tako mladom te ne tako običnom Amerikancu Lucasu. Roman sam započela s Norinim dolaskom na set i opisima što je sve prethodilo tome. Potom sam skočila na poglavlje gdje joj Ivor, asistent redatelja s kojim se sprijateljila, spominje kako na set stiže Lucas Winter, Norina tinejdžerska patnja, potom sam opet imala skok na situaciju gdje je Lucas slučajno udara u glavu, a onda pak još veći skok na zabavu na kojoj razgovaraju o svojim osjećajima, da ne spojlam previše onima koji moj roman nisu (još) čitali i, posljednje, skok na epilog. Naravno, ako si normalna osoba koja iole prati i voli knjige, takvu knjigu nikad nitko ne bi čitao. Falila su tu poglavlja o tome kako su se njih dvoje družili, kako se razvijao odnos Nore i Ivora, Norina pozadinska priča i sporedni likovi… No ja sam jednostavno imala poriv napisati ovih nekoliko poglavlja i onda sam rupe popunjavala tzv. fillerima, odnosno poglavljima u kojima se ništa naročito ne događa, ali daju „sok“ cijelom romanu, nemaš dojam da čitaš nešto što ti nije u potpunosti jasno ili nešto napreskokce. Drugi sam pak roman posložila maltene od početka do kraja – od samih imena likova, njihovih godina i interesa, do razrade poglavlja i što će se u kojem dogoditi. No o toj vrsti pisanja, kao i tome koje mi je bolje sjelo, pisat ću u nekom kasnijem tekstu.

Često se u pisanju spominje inspiracija i rekla bih da je bitna, no ona za mene nije ključ zbog kojeg ćete roman napisati ili ga uopće privesti kraju.

Inspiracija me nagnala da priču o Nori i Lucasu oblikujem kroz godine. Inspiracija me nagnala da napišem ovih nekoliko ključnih poglavlja. No tu po meni inspiracija staje. Sve ostalo je mukotrpni rad. U ovom trenutku moraš biti dobrano zaljubljen u priču da bi redovito sjedao za stolac i kada te inspiracija ne goni. Kad nemaš pojma što bi se trebalo dogoditi u sljedećem ili prethodnom poglavlju, a znaš da ti nešto nedostaje. Kad nisi siguran u to hoćeš li završiti ili hoće li tko tvoj roman uopće čitati, osim mame i bake.

I kod prvog, a sad i kod drugog romana, nisam sjedala s istom motivacijom za stolac. Povremeno sam znala napisati kako mrzim pisanje i povremeno je to zaista istina. To što sam relativno dobra s riječima ne znači da uvijek znam što ću reći ili da ono što sam zamislila znam reći na najbolji mogući način. To mi je, ujedno, i najveća frustracija prilikom pisanja.

Recimo da imam cijelu priču u glavi. Znam gdje moji likovi počinju i gdje bi oni trebali završiti. I onda pročitam to što sam napisala i zvuči mi mlako. Ni u meni ne izazove onu reakciju koju bih trebala izazvati kod čitatelja koji nije toliko emocionalno vezan za moj roman koliko sam ja. Nikakva inspiracija tu ne pomaže, a nisam sigurna ni da je u takvim trenucima prisutna; obično se nekako pritaji kad nisi pretjerano zadovoljan sam sobom.

Image may contain: text that says 'Okay, I've I've got coffee, my my faVorite song is playing, and I've got 6 hours of free time. Let the inspiration rain down! 6 hours later This is shit. I am shit.'

©The Oatmeal

Što me u tim trenucima potakne da nastavim dalje? Teško je točno reći. Ponekad je to moja vlastita tvrdoglavost. Ne volim kad mi netko kaže da nešto ne mogu. Na poslu me zovu #nadobudna, uglavnom zbog ideja da strane autore dovedem na promocije u suludo kratkom roku ili da organiziram gluposti poput spavanja u knjižari i onda očekujem da mi se ljudi stvarno prijave na to (organizirano dva puta, potpuni uspjeh #truestory). I onda kada pomislim da nešto ne mogu ponekad me to baci u totalni bed, ali u većini slučajeva samoj sebi tvrdoglavo idem pokazati da mogu. Drugi put su to moji prijatelji i mentori. Prijatelji će me tu i tamo pitati što ima s romanom, pišem li, kakva je tematika, što planiram dalje, a mentori su još i malo konkretniji. Imam sreću pa danas iza mene stoje uspješni ljudi iz knjiške branše koji mi apsolutno pomažu sa svojim savjetima u bilo koje doba dana i noći, a ponekad će me i fino oprati ako dulje vrijeme ne napišem nešto pa ću onda, kada se ljutnja i ego smire, nastaviti dalje po planu, najviše iz želje da njih ne razočaram. Tu je sada i moja publika. Ona možda nije mnogobrojna, ali vjerujem da je lijep broj ljudi pročitao Zvijezde među nama i da ima svojevrsna očekivanja od mene vezano uz moj drugi roman te da će me rado podržati kupnjom istog. Njih posebno ne želim razočarati.

I posljednje, tu je sama priča. Naime, u slučaju oba romana, iako su različiti kao nebo i zemlja, priča mi daje snagu da pišem čak i kada mi se to ne da. Kada mislim da je sve što sam napisala smeće. Kada razmišljam da me nitko neće čitati. Kada zabrijem da nisam dobra poput one autorice čiji me roman iznervirao (iako znam da je to čista glupost, pojedem je za doručak, nju i njene milijunske naklade 😊). Jednostavno vjerujem da je priča dobra. Možda nije pretjerano inovativna, možda već postoje romani na tu temu, možda je nekome banalna i plitka, možda je nekome glupa i klišej, ali ono što je najbitnije ovdje je da je meni dobra. I važna. I zanimljiva. I smiješna. I tužna.

I kada sve stavim na stranu, kada sjedim ispred bijelog ekrana i povraća mi se od toga koliko mi se ne piše i kada postoji milijun drugih stvari koje bih radije radila sjetim se da je to moja priča. Koja mora biti ispričana. I koju će jednom netko s guštom čitati, koliko god je ja u tom trenutku mrzila.

RELATED POST

SANJINI DNEVNICI – Pisanje je čekanje

Jednom mi je jedan dragi autor rekao kako će mi se ponekad činiti kako je sve vezano uz knjišku branšu,…

SANJINI DNEVNICI – #onokad dobiješ prvu jedinicu na Goodreadsu

Za početak­­­, bez brige. Nisam sišla s uma. Ovo je fotka nastala na promociji moje knjige prošle godine u 'backstageu'…

SANJINI DNEVNICI – Nešto je trulo u državi Hrvatskoj

U listopadu prošle godine posjetila sam, po prvi put, Beogradski sajam knjiga. Bio je to ujedno i prvi knjiški sajam…

SANJINI DNEVNICI – Kada sam, kako i zašto počela pisati

Užasno je oslobađajuće sjediti ispred bijelog ekrana znajući da konačno ne moraš pisati to zbog čega si se zadnjih nekoliko…