fbpx

SANJINI DNEVNICI – Kada sam, kako i zašto počela pisati

Užasno je oslobađajuće sjediti ispred bijelog ekrana znajući da konačno ne moraš pisati to zbog čega si se zadnjih nekoliko mjeseci u čudna doba dana i noći nalazio ispred istog bijelog ekrana. To, zbog čega si, povremeno, i bježao od bijelog ekrana. Naravno, pod „to“ mislim na svoj drugi roman. Iako me čeka još puno posla oko njega, onaj glavni dio – pisanje – je uglavnom završen. Pa ipak, svaki put kad se nađem ispred bijelog ekrana (jednostavnije rečeno – praznog Word dokumenta) uvijek postoji trema. Lakše je, doduše, kad znaš da će za blog post, koji u pravilu ima jednu do dvije stranice (ili u mom slučaju 500, jer si ne mogu pomoći), trema i tjeskoba uglavnom brzo proći. Kada znaš da ispred sebe imaš mjesece sjedenja na istom mjestu u bilo koje doba dana i noći, kao i konstantno razmišljanje na tu temu, tjeskoba ne prolazi tako lako.

Dobrodošli na moj oživljeni blog na kojem se nadam biti malo redovitija no zadnje dvije godine. Svakih nekoliko dana ili tjedana pitat ću vas o čemu biste voljeli da pišem, a onda to probati sažeti u koherentni tekst. Tako sam napravila i sada pa vas je najviše zanimao proces, inspiracija, frustracije i sve ostalo vezano uz pisanje. Pa ipak, današnjim tekstom napravit ću mali uvod, a onda se možemo dublje baciti na sve divote pisanja u idućem tekstu.

Dok pišem ove riječi, zapravo se osjećam užasno glupo jer sumnjam da se, sa samo jednim romanom iza sebe te drugim pred završetkom, mogu smatrati piscem koji bi ikome trebao davati savjete ili da bi ikoga trebalo zanimati to što ja piskaram, a da to nisu moji romani. U jednom intervjuu prije nekoliko mjeseci HRT me potpisao sa „spisateljica“ i ni dan danas mi to ne zvuči prirodno. Ja, naime, nikad nisam planirala biti to. Autor. Književnica. Pisac. Spisateljica. I smiješno mi je davati savjete na tu temu dok možda ne znate pozadinu i kako mi se to „slučajno“ dogodilo. Tek onda možete prosuditi trebate li moje riječi uzimati zdravo za gotovo i voditi se mojim „savjetima“.

Možda bih trebala krenuti s tim da mi je pisanje oduvijek išlo dobro i u njemu sam uživala odmalena (zato ga sad, čisto zbog ravnoteže, i ne volim baš toliko). Nedavno sam u kvartovskoj apoteci srela učiteljicu razredne nastave kod koje sam išla na literarnu grupu davne 1996. (i žena me prepoznala!). Ako među vama koji čitate ovaj tekst ima učitelja, svjesna sam da to znate već i sami, ali razmislite ponovno o tome kakav utjecaj imate na djecu. Jer jedna literarna grupa od 1. do 4. razreda rezultirala je drugom literarnom grupom od 5. do 8., potom novinarskom grupom u srednjoj školi, natjecanju na Lidranu i na kraju upisom na Komunikologiju.

Sve zbog jedne male literarne skupine na kojoj smo pisali pjesmice. Pa za dvadesetak godina dobro otvorite oči u kvartovskoj apoteci; tamo možda ugledate (i prepoznate!) nekog u koga ste ljubav prema pisanju, sportu, matematici ili nečem četvrtom usadili odmalena. I danas su to što jesu baš zbog vas.

No bez obzira na to što mi je pisanje dobro išlo, ja sam sanjarila o nečem sasvim drugom. Htjela sam, naime, postati odvjetnica. Sjećam se da sam o tome pisala u zadaćnici u trećem razredu osnovne i ta je moja želja potrajala do negdje 3. razreda srednje kada sam ugledala knjige s Pravnog fakulteta i rekla – OK, meni se ovo stvarno ne da. I tako sam se, na kraju 3. razreda, kada svi otprilike imaju definirano što bi htjeli raditi, ja našla skroz bezidejna. Mami sam pokušala objasniti da ću postati pjevačica (pjevanje je nekad bilo moja druga velika ljubav) i da meni zapravo ne treba fakultet, što je, naravno, prošlo toliko dobro da sam ga na koncu morala upisati. A kada mi je to postalo jasno išla sam linijom manjeg otpora. U čemu sam ono dobra (osim u pjevanju)? Aha, pisanju. I tako je odabir pao na Komunikologiju. Nedavno sam ovu sličnu priču pričala na svom matičnom fakultetu i nisam sigurna koliko sam uspjela motivirati studente jer mi se maltene sve u životu, barem u karijernom smislu, dogodilo ne pretjerano planirano, pa tako i sam upis na fakultet. No dobro. Još uvijek do mene nisu stigle vijesti o masovnom ispisivanju nakon mog predavanja.

I don't know what I'm doing - Imgflip

Na fakultetu sam se i dalje tražila pa sam flertala istovremeno s Odnosima s javnošću i Medijima, a onda sam prvi posao dobila u jednoj maloj emisiji o uređenju interijera i eksterijera. Tamo sam po prvi put shvatila da ja zapravo… pa… ne volim pisati. Odnosno, bar ne svaki tjedan pet istih tekstova na temu minimalizma, biljaka u prostoru, novosti sa sajmova na temu uređenja prostora, uređivanju vrta… Kad napišeš jedan, napisao si ih praktički sve. Dodatan motiv mog vrlo brzog odlaska iz novinarstva bila je i činjenica, a to se nažalost do danas nije promijenilo, da je to relativno nesiguran posao na kojem si rijetko prijavljen i primanja su vrlo mala.

Sljedećih nekoliko godina mogli bismo svrstati pod jedinstven period naziva „U potrazi za Sanjom“. Ne samo da nisam imala niti najmanju ideju što bih htjela raditi, nego u doba recesije i izvlačenja iz iste nisam baš ni mogla raditi poslove koje sam eventualno zaista htjela. Tako sam skakala iz marketinga u produkciju pa u odnose s javnošću… Sve što mi se tada pružilo. Danas ne bih svoje iskustvo mijenjala ni za što, ali da ste me tad pitali da vam objasnim što radim i koji mi je cilj u životu vjerojatno bih počela plakati. Uslijed cijelog tog nereda od mog života sjetila sam se da sam nekada jako voljela pisati i da sam bila dobra u tome pa je jedna od blistavih ideja bila i – „Ja ću sada biti autor. Koliko to teško može biti?“

Naravno, sve je završilo na tome da sam napisala 17 stranica i tu je moj san o tome da postanem autor završio. Jer, ono što sam spoznala kada sam tek počela pisati „roman“ bilo je da je pisanje stvarno teško. I naporno. I zamorno. Čak i kad ne pišeš o interijerima i eksterijerima. I traje. I nemaš garancije da ćeš uspjeti. Pa zašto bi onda uopće i probao, zar ne?

Sama želja da postaneš autor nije dovoljna da te pretvori u jednog. Ali to ću shvatiti tek nešto kasnije.

Na koncu je došao Hoću knjigu. Čitati sam voljela oduvijek, čak sam se jednom davno i prijavila za neki posao u knjiškoj branši, ali nikad mi nije palo na pamet da bi to mogao biti savršen spoj za mene. Igrom slučaja, hvatajući novu firmu kao klijenta za agenciju u kojoj sam radila na koncu sam ja bila uhvaćena. Iz nekog razloga moje skakanje s posla na posao i šaroliko iskustvo (u redu, vjerojatno je presudilo moje entuzijastično trkeljanje o knjigama od tri sata) svidjelo im se do te mjere da su mi ponudili najodgovorniji posao koji sam dotad radila – voditeljica marketinga knjižarskog lanca. Tog sam ljeta otišla na godišnji odmor s ponudom na stolu i s odlukom ispred sebe – da li da opet skočim s jednog posla na drugi, nakon što sam konačno radila na mjestu na kojem se činilo da ću moći puno naučiti i napredovati, i to u nepoznato? U knjišku branšu u raspadu.

Kao i svakog ljeta natovarila sam se knjigama, ne samo zato da mi pomognu u odluci, nego i zato što mi Hrvati ionako samo čitamo tijekom ljeta. Mislim da je prva knjiga koje sam se uhvatila bila jedna malo starija ljubavna priča, svjetski popularna, koja mi tada i nije sjela najbolje. Nikad nisam na glas i javno rekla o kojoj se radilo, pa neću ni sada, no znam da sam baš bila frustrirana lošim i nezanimljivim dijalozima, naročito zato jer mi se film koji je nastao prema knjizi svidio. Sjećam se da sam u glavi „pljuvala“ autoricu, a onda pomislila – Ajde ti bolje ako misliš da možeš. Iskopala sam odnekud onih davno napisanih 17 stranica, što je priča koju vučem praktički još od srednje škole, i počela pisati.

Carson McCullers quote. Writing Tips by Famous Authors @Michael ...

Bilo je to relativno jednostavno tijekom godišnjeg. Malo na plažu pa malo ručkić pa malo razmišljanje o knjizi pa malo otpraviš zaručnika na trčanje pa imaš viška vremena pa onda malo pišeš. Ali kad sam se vratila u Zagreb i prihvatila posao u Hoću knjigu čekalo me ne samo privikavanje na novi posao nego i dvije selidbe, kupnja stana, planiranje svadbe i sve ostalo što je život bacio pred mene. Ne kaže se uzalud – na muci se poznaju junaci. Svi mi imamo dojam da se autori probude i popiju kavicu, pojedu zdrav doručak, prošeću psa, sjednu i čekaju da im dođe inspiracija. Možda. J.K.Rowling, E.L.James, Stephen King i takva ekipa. Znate, oni s puno novaca i vremena. Mi ostali smrtnici pišemo uz posao i ostale aktivnosti koje imamo pa se tako i moje pisanje svelo na pisanje prije posla, nakon posla, u gluho doba noći…

Ali ono što te goni, a ovo će biti mali klišej, jest činjenica da u sebi imaš priču koju želiš ispričati svijetu. Od koje bi puknuo da ne izađe iz tebe. I u tom trenu ne razmišljaš o tome hoće li te tko čitati ili hoćeš li uspjeti naći izdavača. Nego samo da je konačno ispričaš.

U tom tonu završila bih današnji tekst. O tome kako sam uspjela žonglirati s obavezama, biti inspirirana i imati vremena i energije za pisanje, postoji li inspiracija i koje su mi najveće frustracije dotaknut ću se u idućem tekstu. Zanima li vas štogod vezano uz ovaj dio, svakako se javite u komentarima!

POVEZANI ČLANCI

SANJINI DNEVNICI – Ta tri „slatka“ slova: C I N

Ovih je dana na Mreži TV izašao razgovor u sklopu emisije One nastupaju tijekom kojeg smo voditeljica Mladenka Šarić, izdavačica…

SANJINI DNEVNICI – Pisanje je čekanje

Jednom mi je jedan dragi autor rekao kako će mi se ponekad činiti kako je sve vezano uz knjišku branšu,…

SANJINI DNEVNICI – #onokad dobiješ prvu jedinicu na Goodreadsu

Za početak­­­, bez brige. Nisam sišla s uma. Ovo je fotka nastala na promociji moje knjige prošle godine u 'backstageu'…

SANJINI DNEVNICI – Nešto je trulo u državi Hrvatskoj

U listopadu prošle godine posjetila sam, po prvi put, Beogradski sajam knjiga. Bio je to ujedno i prvi knjiški sajam…