Krajem 2017. godine počela sam raditi u knjižarskom lancu Hoću knjigu kao voditeljica marketinga. Bio je to tada, a i sada još uvijek je, moj posao iz snova. Knjige volim odmalena, a činjenica da ću moći raditi na tome da svoju ljubav prema knjigama približim nekom drugom ispunjavala me kao nijedan drugi posao dotad. U pozadini cijele priče bila je i činjenica da sam igrom slučaja ljeto prije dolaska na novi posao počela pisati i svoj roman. Nije mi to bilo u planu; nekad davno osmislila sam priču za prijateljicu iz srednje škole i to je ostalo na tome. Međutim, toga ljeta cijela me priča o knjigama toliko preokrenula da se dogodilo i ono što sam smatrala nemogućim – napisala sam roman. Odnosno, veći dio romana.

Jasno, Hoću knjigu je bio idealno mjesto na kojem bih počela raditi u tom periodu kako bih otkrila kako i zašto se knjige prodaju, što ljudi čitaju te kojim izdavačima se javiti. Kada je priča o mojoj knjizi konačno izašla javno, mnogim kolegama bilo je čudno što nisu ništa o tome čuli dotada – iako sam know-how iz Hoću knjigu itekako koristila i u svrhe svoje knjige, nisam na sav glas pričala o tome da sam i sama nešto napisala. Štoviše, kada je došlo vrijeme da izdavačkim kućama s kojima sam do tada intenzivno radila pošaljem svoj roman, odlučila sam to učiniti anonimno. No razmišljate li o tome da napišete knjigu ili je imate negdje u ladici, a ne znate što bi s njom napravili, najbolje da krenemo korak po korak.

1. Imate super priču u glavi ili ste je već djelomično napisali. Što sad?

Svi koji me znaju mogu vam o meni reći da sam štreber. Dakle, iako se smatram kreativnom osobom, sve što radim volim potkrijepiti nekim činjenicama ili dobrano proučiti tematiku. Naravno, iz tog razloga nije mi bilo dovoljno samo staviti svoju priču na papir, nego sam prije no što sam išta s njom napravila (osim zapisala je) itekako počela proučavati proces pisanja i sam žanr. Koliko riječi uglavnom imaju knjige o chick-litu? Koji su najpoznatiji autori? Na što treba pripaziti kod zapleta? Što s pozadinskim likovima? Kako izgledaju naslovnice? Postoji li već neka slična priča pa da revidiram svoju? Kako uopće napisati roman? Koji su koraci u pisanju? Trebam li napraviti kostur priče pa popunjavati dijelove ili pisati kako mi dođe? Svaki pisac ima svoj način pisanja i svaka knjiga nosi svoje, no meni su odgovori na ova pitanja itekako pomogli da se stavim u neki okvir. Najviše mi je pomoglo istraživanje o tome koliko riječi najčešće nosi moj žanr. Naime, da sam taj broj riječi u tom trenutku prešišala, znala bih da će čitateljima mog žanra knjiga vjerojatno biti dosadna te da trebam poraditi na tome da nebitne dijelove malo izrežem. Kod mene je zapravo bila obratna situacija – u tom trenutku falilo mi je još gotovo 20.000 riječi da dostignem zlatnu sredinu, stoga sam znala da ću u nekim temama morati ući malo dublje kako bih dobila kompletan chick-lit roman.

2. Zapeo/la sam.

I pritom ne mislim na spisateljsku blokadu. Svima će nam se naravno dogoditi da će doći dani kada nećemo htjeti ni prismrditi svom romanu, no vrijedan savjet koji sam naučila prilikom pisanja je da ne smijemo čekati onu filmsku inspiraciju nego da svaki dan trebamo sjesti i jednostavno pisati. Pa makar stranicu po stranicu. No, ovdje nisam mislila na takvo zapinjanje, nego zapinjanje u radnji. Znate što biste napisali, ali ne znate kako biste do tog došli, ili – još gore – uopće ne znate u kojem smjeru da nastavite. Tu na scenu stupaju alfa/beta čitači. Prije no što sam uopće imala pojma što su alfa/beta čitači, poslala sam ono što sam dotad imala napisano jednoj prijateljici koja je i sama pisala nešto svoje i poslala mi to pa nije bilo srama među nama dvjema. Obje smo itekako bile svjesne jakih i slabih strana svojih priča. Međutim, kada me Barbara tada pitala zašto ovdje ne napišem to, a zašto sam uopće tamo pisala ono, navela me na razmišljanje i daljnju razradu. Što želim reći? Netko će vašu priču vidjeti iz malo drugačije perspektive i dat će vam vrijedne informacije kako istu možete odvesti u nekom drugom smjeru kojeg se vi možda ne bi ni sjetili. Kada sam vidjela koliko su mi bile korisne Barbarine informacije, počela sam malo više čitati o alfa i beta čitačima te sastavljati vlastiti popis ljudi kojima bih mogla poslati to što sam dotad napisala da mi daju svoje mišljenje i vrijedne savjete. Alfa čitač je generalno osoba koja vaš rukopis vidi i prije no što je on gotov i usmjerava vas kroz proces, ponekad čitajući jedne te iste dijelove malo drugačije raspisane ispočetka, dok beta čitači uglavnom dolaze na gotov proizvod prije no što knjiga odlazi u tisak i javljaju vam svoje dojmove kako biste u zadnji tren još nešto revidirali.

Ono što je jako bitno u ovom procesu je smiriti ego. Vaš roman je vaša beba. I mislim da nikome ne bi dobro sjelo da mu netko kaže: „E, imaš baš ružnu bebu“. Međutim, svjesni smo da postoje takvi ljudi koji bi to napravili, ponekad i iz najbolje namjere. Čak i ako se radi o sitnom komentaru, nekom dijelu na koji smo mi osobno ponosni, a našem alfa/beta čitaču se ne svidi, sasvim je moguće da će naš ego reagirati na način „Ma ta osoba ništa ne zna, zašto sam je uopće pitao/la, bolje da sam/a sve pišem“. To je krivo. Postoji jako dobar razlog zašto ste upravo toj osobi poslali da pročita ono što ste napisali, samo se trebate toga prisjetiti. I odvojiti se od svog romana te saslušati tu osobu otvorenog srca. To je vjerojatno jedna od najtežih stvari koje ćete trebati napraviti, ali vjerujte da se isplati. Moj roman ne bi izgledao tako kako danas izgleda da nije bilo mojih alfa i beta čitača, iako je sigurno bilo situacija u kojima sam se pomalo loše osjećala zbog njihovih komentara.

3. Napisao/la sam roman, to je to, idemo u tisak!

E pa ne baš. Neću zaboraviti svoj „Eureka“ trenutak kada sam konačno dostigla željeni broj riječi i kad sam svoju priču dovela do točaka do kojih sam je htjela dovesti. Srećom, u tom trenutku sam napravila fotku na Instagramu s brojem riječi i rečenicom iz Gospodara prstenova: „It’s gone. It’s done“, inače nikad ne bih znala točan datum. Bilo je to 8.1.2018. Moj je roman izašao 21.3.2019. Toliko o tome da je bio gotov. Što se dogodilo između?

Pa, osim što sam morala naći izdavača, što je dio sam za sebe, zapravo sam shvatila da sam umjesto gotovog romana imala tek prvi draft. Ne samo da sam sama trebala revidirati sve što sam napisala, jer je tu bilo ohoho grešaka i napisanih gluposti, nego sam se još više trebala otvoriti i slati svoj roman na više adresa kako bih dobila što više feedbacka da roman u ovoj osjetljivoj fazi završim kako treba. Poslala sam ga nekim svojim prijateljicama, a one nekim svojim poznanicama. To mi je bila i draža opcija jer sam htjela dobiti neopterećena mišljenja. Čak sam i vlastitoj sestri lagala i poslala joj roman uz riječi da je to napisala moja prijateljica i da joj trebaju povratne informacije. Ponovno sam dobila puno vrijednih informacija i slijedilo je pola godine mukotrpnog uređivanja, revidiranja priča, zapleta, dodavanja scena, iako sam mislila da sam gotova sve do trena dok zaista nisam odlučila da sam gotova. Bilo je to kojih pola godine kasnije.

4. Nekad treba pustiti.

Ima dana kada uzmem svoj roman u ruke, sada kada je tiskan, i ponovno mislim da je smeće :). To su ti dani samosumnje za koje ipak mislim da su puno zdraviji od onih drugih dana koji su kod mene rijetki (ali ne toliko kod drugih autora) gdje mislim da sam napisala novo remek-djelo. Poanta? Vjerojatno nikad u potpunosti nećete biti zadovoljni time što ste napisali. No treba odabrati trenutak u kojem shvatiš da trenutno ne možeš bolje od toga, bar ne bez urednika, i da je roman kao takav gotov. Da nema više velikih prepravljanja. I da je vrijeme da uđe u novu fazu – traženje izdavača (ili pak samoizdavanje).

O toj novoj fazi i daljnjim koracima pisat ću više u novom tekstu. No nadam se da ako ste i sami u procesu pisanja romana da su vam već ovi koraci pomogli da osvijestite da niste sami, da se vaše sumnje i problemi događaju i drugim autorima i da postoji svjetlo na kraju tunela. U najgorem slučaju, u vidu koša za smeće i započinjanja nove priče :). Svakako javite razmišljanja i nedoumice u komentarima.